sandri

vec sam ti jednom poceo pisat poruku, pa si me prekinila, na neopisiv nacin, tako da kazem... i ni dalje ne znam vjerujes li mi da sam tebi pisao poruku. pretpostavljam da znas, samo nisi htjela priznati... meni, sebi, ne znam vise... da ti kazem onda sto sam vec nekoliko puta krenio. cijela ta prica... da, i semir sto je spomenio, spomenio je ivanu, u smislu koji nema smisla opisivati. ne znam jesam li krpa, ali ono sto sam ti rekao zadnje kad je bila prica "kad sam popio", i zasto sam te onako gledao... ne, nisam te gledao sa podsmjehom, gledao sam te cinicno, na to sta s jedne strane radis, sa druge strane sta znas... rekao sam ti jednom da nosim srce na dlanu, i molio te da ne iskoristis to. ne, ti nisi iskoristila to, ne direktno mozda, ali spoznajom da sam tvoj... ali da me je ivana tretila kao krpu vise nego ti, da li stvarno mislis da je istina? kazem ti sad nesta sta mozes iskoristiti protiv mene, ali... nisam se nadao na cu nekoga voljeti vise, i kada sam prestao misliti da cu sresti nekoga tko mi daje smisao bar priblizno onom sto sam jednom osjecao, pojavila si se ti. i, nisam te zelio zavoljeti, nisam zelio nista od toga. nisam mislio ni da ces mi biti simpaticna. rekao sam ti vec, zelio sam samo biti kavalir, i ne pustiti ti nazao nista, dok me nisi zagrlila... u tom trenu si nesta slomila... a kad se rekla da ti nitko drugi ne treba pored tebe osim mene... ne znam dal mi mozes uopce zamjeriti sto nisam bio svjestan sta je to tocno znacilo. i prije nego sto si mi rekla da ne zelis zaljenje, nikad nikome nisam davao to, samo to, jer znam da ni ja to ne zelim. da, to nekad znaci da i zaboravim okolnosti koje moram staviti na stranu da se ponasam u skladu sa tim, ali sta mogu drugacije? na onom koncertu za koji si me gledala kako jesi, i rekla sta jesi, rekao sam ti cijelu istinu. znao sam i prije nego sto sam krenuo na koncert da radim sto ne bih zelio sebi. i nisam ti rekao odmah, jer ni sam ne bih zelio da meni to netko kaze tako, u tom timengu.
...
i da je kasno, nebitno za ista sto ona napravila ili rekla...
...
i da, ne zanima me stvarno vjerovala ili ne, ne bih odlaskom tamo udovoljavao nekim porivima, i dal bih spavao u drugoj sobi, to...
...
da za ono za cim sam godinu dana izgarao, nema vise smisla...
...
u svakoj sali pola istine, koliko puta sam dosao do toga? vidim ja da radis i protiv sebe, ne znam dal bi si inace dopustila to, ali upravo sto sam ti rekao, da nosim srce na dlanu... svaki put od mojih "pijanih sranja" je bilo reakcija na nesta od tebe. iako sam se trebao nauciti pameti, ne znam se graditi od onoga do koga mi je najvise stalo, i mogla si znati i za ono prvo sranje u 12-ki, i kako se osjecam, i sve... ali, ni ti sama valjda nisi znala smeta li te vise to sto mene smeta da ti je netko blizu, i predje granicu koju mogu podnijeti, ili te vise smeta sto se nisam postavio. ne, ja se nikada ne postavim kada mi netko ne da opravdanje za to! a ti ne samo da nisi, nego u svoj glupom obrambenom mehanizmu ti je vise bilo bitno da naucis pameti koga treba, budes ispravna, zadrzis ponos, i ne znam sta... znam da ti je namjerila bila zaboraviti na sranja, ispuhati se, ali ako si mogla biti dovoljno racionalna da gregorcica istretiras kako mislis da treba, mogla si i znala i sta kako djeluje na mene! i opet se vracam na tu mutavu kontradikciju koju sam osjetio. ja ne mislim da za osobu do koje ti je najvise stalo treba biti toliko prokalkuliran... ali ja mislim i da si ni pred tom osobom mozes pruistiti da pustis ocekivanja i vidjenja drugih prema sebi na stranu, al ti gledas drugacije. prijatelji i sve ostalo, jesu bitni, iako to gledamo na drugacije nacine, ali prijatelji nisu za mene smisao, i najbitnije u zivotu. a vidim da je i kod tebe tako, koliko kod trazila izliku da nije! koliko god te volio, vidim to licemjerje... da ti nije prestalo biti stalo, iako kazes da ti je svejedno. da se vracas na temu ljubavi, iako si prestala vjerovati u nju. ne znam kome je bio upucen onaj status, i iako pretpostavljam drugacije, znam da se barem dijelom i mene tice. veceras sam se prvi put osjecao kao kad sam se nakon godinu dana trudio da nekom nesta dokazem, jednako usrano kad si se makla od mene, kao sto ti je netko drugi vec opisao. nema to veze, smece koje nije vrijedno spomena mi ne znaci nista, ali govori ti kako djelujes na nekoga u toj situaciji... nisi mi rekla kada si prestala vjerovati u ljubav. i zasto si smatrala zaljubljenost prihvatljivom, a osjecaje druge strane ne. rekao sam ti sve, a i uz to sto sam ti rekao, si sama znala o meni i vise nego dovoljno. i situacija "koja je promjenila sve" nije bila ta koja je promjenila sve! ni dalje ne znam dali si se iz osjecaja duga pustila da ti se priblizim, ili sta. znam da ne bi smjelo biti samo to, prema osmjehu koji sam vidio jutro nakon sto sam te upoznao, ali ne znam zasto ti je onda bilo toliko tesko prihvatiti me kakav jesam, kad nisam to nikad skrivao! a isto tako ne znam sto ti je pocela biti naporna vec moja iskrenost, ako na pocetku nije bila? sto ne skrivam sto mi nije jasno? znam da itekako jeste naporno to sto kad ne dobijem odgovor se pocinjem ponasati kao kreten, ali vidis i sama da mi je dovoljna trunka traga iskrenosti da prestanem. znam da ti je tesko pokazati takvo nesta, pogotovo u takvim situacijama... ali ja ne mogu biti pored tebe, zeljeti jedan tvoj dodir vise nego se probuditi ujutro, a da ti sve svodis na nebitno i ravnodusnost! ne zamjeram sto se ne zelis vezati sada ni za koga, ali ne mogu prihvatiti sranja koja si dozivjela znace da si me pustila k sebi samo da me odbijas od sebe? htio bih ti reci jos milijun stvari, ali nista od toga nema smisla kad ni na pola od spomenutog nemam pravi odgovor od tebe...